Sjednica stručnog Savjeta u SaboruSunčana Kovačić izabrana je slijedom Javnog poziva za izbor člana 2. saziva Stručnog savjeta pravobraniteljice za osobe s invaliditetom od ukupno 15 članova. Svi članovi potpisali su Sporazum o osnivanju drugog saziva Stručnog savjeta na razdoblje od dvanaest mjeseci, to jest za rad u toku 2018.godine. Stručni Savjet djeluje u korist osoba s invaliditetom usmjerenim na poboljšanje položaja u društvenoj zajednici.

Članovi su osobe koje zagovaraju prava osoba s invaliditetom, predstavnici akademske zajednice, predstavnici organizacija, saveza i udruga osoba s invaliditetom. Članice i članovi izabrani su na razdoblje od dvanaest mjeseci. Savjet se sastoji od 15 članova.

Kao prioriteti u radu Stručnog savjeta navedeni su: praćenje i promicanje Konvencije o pravima osoba s invaliditetom i nacionalnih strateških dokumenata, predlaganje mjera za promicanje prava i unaprjeđenje položaja osoba s invaliditetom u RH, suradnja s institucijama i tijelima u cilju poboljšanja, zaštite, uključenosti i društvene angažiranosti osoba s invaliditetom, savjetovanje pravobraniteljice za osobe s invaliditetom u svrhu definiranja javnih politika, otklanjanja nejednakosti te izmjene i dopune zakona, pravilnika i drugih akata.

Članovi 1. saziva Savjeta imenovani su na vrijeme od šest mjeseci. za razdoblje od 1.07 do 31.12.2017.god.

Kao posebne obrađene teme 1. saziva Savjeta bile su:

  1. Deinstitucionalizacija i organizirano stanovanje osoba starijih od 21. godinu

Vezano za procese deinstitucionalizacije, zaključeno je da su nadležna tijela,   Ministarstvo regionalnog razvoja i fondova Eu i MDOMSP uvidjela slabe rezultate  povlačenje sredstava planiranih i namijenjenih u okviru predloženih mjera   operativnih programa za proces deinstitucionalizacije. Članovi Stručnog   savjeta tražili su konkretne izračune koji mogu potkrijepiti navodne tvrdnje o   skupoći sustava koji je alternativa životu u institucijama. Napomenuto je kako   je organizirano stanovanje samo jedan segment onog što danas nazivamo   „život u zajednici“. Kada bi se umjesto u objekte institucija  sredstva usmjerila prema asistentima – kadrovima to bi za osobe koje su smještene u organiziranom stanovanju, bio puno kvalitetniji oblik života. U RH postoji sustav vrijednosti, koji se treba mijenjati kako bi se negativni stavovi vezani za deinstitucionalizaciju u budućnosti promijenili.

  1. Rana intervencija

Razlog uvrštavanje teme „rane intervencije“ u dnevni red Stručnog savjeta nisu bila samo zapažanja UN-ovog Odbora za prava osoba s invaliditetom, pa niti činjenica kako u Republici Hrvatskoj nemamo sustav rane intervencije dostupan svakom djetetu koji ima neku teškoću u razvoju ili neki oblik psiho socijalnih rizika, nego da trenutno imamo samo formalno ugrađenu uslugu rane intervencije kao odredbu u Zakonu o socijalnoj skrbi. Međutim, dobro je poznato da i sustav obrazovanja i sustav zdravstva također pružaju neke usluge rane intervencije. Ipak, nemamo to sve izgrađeno kao sustav i pri tome nedostaje definirani međusektorski pristup u prirodnom okruženju djeteta da bismo mogli ostvariti najbolje moguće razvojne rezultate za svako pojedino dijete do njegove treće godine (kada je to najvažnije), odnosno do djetetovog polaska u školu. Veliki je problem da djeca odrastaju bez rano interventnih mjera i da je potom kasno učiniti to što je sve trebalo učiniti u ranoj dobi.

Također, jedan od zaključaka članova Stručnog savjeta jest da bi rana intervencija treba krenuti već od rodilišta, a da roditelj u ranoj intervenciji treba biti na prvom mjestu, osobito tijekom prve tri godine djetetovog života. Stručnjaci će danas raditi s djetetom, a vrlo rijetko će netko uključiti roditelja i učenjem ga uputiti kako nešto primjerice samostalno vježbati sa svojim djetetom. Imamo pozitivne primjere iz susjedstva, gdje primjerice u Sloveniji (konkretno u Ljubljani), svako jutro čitavi tim različitih stručnjaka razmatra posebno i pojedinačno svako dijete. Kod nas moramo još uvijek obilaziti različite stručnjake po različitim mjestima. Upravo je tu prepoznat problem međusektorske povezanosti, jer svatko ima svoju sektorsku zatvorenost, što se ne može rješavati stihijskim grupama.

Drugi prepoznati problem je profesionalna zatvorenost, jer nema suradnje među stručnjacima. Na kraju je zaključeno kako ono što je zajedničko svima mora biti standard, a mi moramo utvrditi što je to minimum standarda za svako dijete s razvojnim rizikom i to treba biti dostupno na cijelom području države.