Imao sam status invalida zbog specijalne škole, sve dok se nisam zaposlio, a onda sam ga izgubio
Ja sam Karli Pavlović iz Cestice u Varaždinskoj županiji. Član sam udruge „Sunce“ Varaždin.
Aktivno sam bio uključen u više radionica kluba Sunce Varaždin sve dok se nisam zaposlio.
Tamo sam slikao, glumio, naučio koristiti računalo.
Sada više nemam toliko vremena jer radim, pa u klub dolazim samo na radionicu samozastupanja. Došao sam vam ispričati moju životnu priču.
Pohađao sam specijalnu školu Tomislav Špoljar u Varaždinu.
Učitelji su bili dobri prema meni. Nismo imali stranih jezika i to mi fali.
Fale mi i prijatelji iz moga mjesta Cestice jer nisam išao u redovnu školu u selu.
Nakon specijalne škole završio sam srednju strukovnu školu u Varaždinu za pomoćnog obućara.
Imao sam problem s društvom i ostalim učenicima u srednjoj školi jer su mislili da sam drugačiji.
Praksu sam imao u školi.
Kada sam išao u specijalnu školu i strukovnu školu, nisam se mogao družiti s kolegama iz redovnih škola. Nitko me nije prihvaćao. Bio sam izoliran u društvu.
Moj život se promijenio na bolje kad sam se učlanio u udrugu Sunce Varaždin.
Učlanio sam se u radionice glume, slikarstva, sporta i informatike.
Kroz glumu i nastupe na raznim festivalima u Hrvatskoj, stekao sam pouzdanje u sebe. Osjećao sam da sam isti kao i svaki čovjek bez poteškoća.
Primao sam priznanja i čestitke za moje uspjehe.
Glumom sam poboljšao svoj govor. To mi je koristilo jer sam lakše prihvatio samog sebe.
Slikarstvom u likovnoj radionici sam naučio slikati i moje slike su bile na izložbama u Varaždinu i Zagrebu. I danas se u slobodno vrijeme bavim slikanjem.
Kada su ljudi vidjeli što sve znam i mogu, počeli su me više cijeniti i prihvaćati.
Završetkom mog školovanja bio sam na burzi 4 godine.
Nitko me nije htio zaposliti jer sam završio specijalnu školu.
Moju struku pomoćnog obućara nitko nije ni tražio.
Htio sam se zaposliti u zaštitnoj radionici, ali ni to nije bilo moguće.
I danas imam problema sa tim zanimanjem jer moja struka zapravo uopće ne postoji.
Zbog toga sam bio na burzi 4 godine.
Imao sam sreće sresti poslodavca koji je imao obzira prema meni i koji me zaposlio u svojoj firmi.
Radim na uobičajenom radnom mjestu kao i svi drugi radnici.
Radim puno radno vrijeme od 8 sati.
Poslodavac mi jako vjeruje. Imam ključ od firme i ja ujutro otvaram firmu.
Ponekad mi poslodavac daje i službeni auto kad treba otići na poštu ili odvesti negdje robu.
U firmi sam radio puno različitih poslova. Radio sam u pogonu i u skladištu. Tako sam stekao puno novih znanja i vještina u poslu.
Na poslu sam dobro prihvaćen i imam prijatelje.
Uspješno sam položio vozački ispit B kategorije. Imam vlastiti auto i kad želim putujem.
U slobodno vrijeme se bavim slikanjem. Volim provoditi vrijeme na računalu i na internetu.
Živim s roditeljima, bratom i sestrom, bez kojih ne znam kako bih izdržao i pretrpio sve što mi događalo.
Danas moja obitelj i ja imamo mnogo pitanja na koja ne znamo odgovore.
Pošto sam imao status osobe s invaliditetom morao sam ići u specijalnu školu i završiti pomoćno zanimanje.
Nitko mi nije pomogao naći posao. Sve što sam postigao u životu bilo je uz pomoć moje obitelji i udruge.
Imao sam status invalida sve dok se nisam zaposlio.
Kad sam se zaposlio i tražio poreznu olakšicu na invaliditet, porezna uprava tražila je od komisije potvrdu o mojem invaliditetu.
Komisija koja je prije utvrdila da sam osoba s invaliditetom i zbog kojeg sam morao u specijalnu školu, sad tvrdi da nemam invaliditet i da nemam pravo na poreznu olakšicu na invaliditet.
Zbog toga Porezna uprava ne može održati moj status invalida.
Komisija je odbila moj zahtjev i zbog toga se pitamo moja obitelj i ja
Jesam li ja osoba s invaliditetom ili nisam i zašto mi se to događa?
Stalno se pitam, zašto mi invalidi ne možemo ići u redovnu osnovnu školu s ostalom djecom i zašto moramo u pomoćna zanimanja?
Zašto gubimo status invalida i poreznu olakšicu kad se zaposlimo?
To nas ponižava jer nam se uskraćuje pravo i mogućnost od malena na znanje i ravnopravnost, na redovno školovanje i integraciju.
Želim biti slobodan da sam donosim vlastite odluke o sebi i svojoj obitelji.
U budućnosti se vidim u vlastitoj sretnoj obitelji.
Želim raditi i brinuti se za svoju obitelj.